Osnovna škola Stjepana Radića Čaglin

Ove godine naš učitelj i knjižničar Emir Džaferović došao je na ideju da prijavi našu školu na nešto što se zove Tulum s(l)ova. Nikome nije bilo jasno o čemu se točno radi, ali na pamet nam je prvo palo spavanje u školi i „tulumarenje“ do kasno u noć. Tulum s(l)ova je zapravo projekt za učenike od 7. razreda osnovne škole do 2. razreda srednje škole, ali mi smo odlučili uključiti i zainteresirane učenike 5. i 6. razreda i oni su bili naši gosti. Bili smo malo tužni kada smo čuli da se ne radi o spavanju u školi, ali učitelj nam je vratio osmijeh na lice kada je rekao da ćemo imati poziv preko Zooma s još dvije škole, da ćemo čitati nama najzanimljivije ulomke iz knjiga i da ćemo gledati film te je obećao je da će nam pripremiti jedno iznenađenje. Pošto volim čitati, jedva sam dočekala taj petak i Tulum s(l)ova.

Poziv je bio dogovoren u 18 sati pa smo se dogovorili da ćemo se okupiti 15 minuta ranije. Poziv smo imali s Gospodarskom školom iz Varaždina i Osnovnom školom Matije Gupca iz Gornje Stubice. Tena i ja smo pročitale ulomak iz romana Pustolovine Huckleberryja Finna Marka Twaina, koji je preveo Zlatko Crnković – poznati hrvatski prevoditelj koji je rođen i školovao se u Čaglinu te je taj roman preveo na čaglinskom mjesnom govoru. Zatim su nama učenici iz Varaždina pročitali ulomak iz knjige „Poštovani kukci“, a učenici iz Gornje Stubice su nam pripremili prezentaciju o svome kraju i njegovim znamenitostima.

Nakon poziva u kojemu smo svi bili sramežljivi i povučeni, na red je došao opušteniji dio večeri i čitanje ulomaka iz knjiga. Ja sam izabrala dva ulomka iz romana Silvije Šesto, Debela. Svatko je izabrao po jedan ili dva ulomka iz nekog romana, zbirke poezije ili stripa, a svima nam je bio najsmješniji dio iz stripa Garfield koji je izabrao Mateo. Budući da je izabrao dio stripa s tri uloge, u čitanju su mu pomogli Noa i Dario te čitanje pretvorili u scenski nastup kojemu smo se svi dobro nasmijali. Također je bilo smiješno kada je Dana čitala svoj ulomak iz knjige „Šojka rugalica“. Iako je Danin ulomak bio vrlo ozbiljan, ona nije mogla suzdržati smijeh i svojim smijehom je zarazila sve nas.

Poslije vrlo zanimljivog čitanja i razmjenjivanja najdražih dijelova pojedine knjige počastili smo se slatkišima, grickalicama i sokovima te dočekali ono što smo svi nestrpljivo iščekivali – iznenađenje! Učitelj je u naše učionice sakrio kartice s crtežima mačke, rupčića, šume i violine te je svatko morao pronaći jednu od njih. Svi smo brzinom munje trčali prema prizemlju u učionice. S obzirom da je u školi zabranjeno trčanje niz stube, bio je to pravi gušt. Prema tome koji crtež je bio na našoj kartici, bili smo raspoređeni u grupe. Svaka grupa je dobila svoju strašnu priču koju je morala naučiti čitati i učionicu za uvježbavanje. Dok su neki uvježbavali svoje tekstove, drugi su kucali na vrata ostalih skupina pokušavajući ih tako prestrašiti. Za to vrijeme učitelj Emir je pripremio knjižnicu za čitanje strašnih priča. Posvuda je stavio svijeće i trake za zabranu pristupa, pustio je strašnu glazbu, a pored svega toga meni je za oko zapeo sat koji je, radi još boljeg dojma, stajao ukoso. Atmosfera je bila odlična, ali pošto je već bio 21 sat, a nas je još čekao dvosatni film, učitelj je morao ukratko prepričati svaku priču kako bismo sve stigli.

Uputili smo se u prizemlje u učionicu 8. razreda gdje smo gledali film Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. Sjedenje na stolicama nam se nije baš svidjelo pa nam je učitelj dopustio da sjedimo na klupama i podu. Zapravo, vrlo malo njih je gledalo film. Većina je pričala i zabavljala se, a neki se čak i malo zadrijemali. Ja sam se također dio filma družila i zabavljala, a dio sam gledala. Svima nam je bilo zanimljivo jer nam je učitelj dopustio da sjedimo na klupama i podu, što inače u školi ne smijemo. Film je završio oko 23:10, a nakon toga nas je čekao onaj gori dio – čišćenje. Ali, kako se kaže, kad se male ruke slože, sve se može, te smo u roku 5 minuta sve počistili jer smo se dobro organizirali.

Za kraj nam je učitelj dopustio da pozvonimo na školsko zvono, jer pretpostavljam da nam je svima do tada neostvarena želja raditi u školi ono što ne smijemo. Nama je to bilo baš super i zanimljivo, ali ne znam kako se to svidjelo obitelji koja živi preko puta škole. Svi, a pogotovo vi djeco, zamislite da spavate, čujete školsko zvono kasno u noći i pomislite da kasnite u školu. Neugodan osjećaj, zar ne? Oko 23:30 je bio kraj našega druženja i roditelji su došli po nas.

Ovu večer (ili bolje rečeno noć) ću pamtiti po svemu – od druženja, atmosfere koja je bila jako opuštena, odličnih aktivnosti te večeri pa sve do slobode trčanja po hodniku, sjedenja na školskim klupama i zvonjenja. Voljela bih sudjelovati i sljedeće godine, tako da se nadam da će se i požeška gimnazija prijaviti u projekt Tulum s(l)ova. :)

http://kosuta.com.hr/vijest.php?id=64