Osnovna škola Stjepana Radića Čaglin

              Nova izvannastavna aktivnost naše škole                                                                 

PO RECEPTU NAŠIH BAKA

I dok mnogi slušaju istočnjačke narodnjake mene više privlače zvuci zlatnih, Slavoncima svetih žica tambura. San mi je kroz selo proći u kočiji pjevajući neku Kićinu pjesmu te izmamiti poglede ostalih ili pak s ostalim šokcima zaigrati bećarac na "Zlatnim žicama Slavonije". Ali u Čaglinu KUD-a nema. I nije ga bilo sve dok našoj maštovitoj pedagoginji nije sinula krasna ideja kojoj su se mnogi obradovali.

Povodom priredbe za "Dane kruha'' po prvi nam se predstavila folklorna družina naše škole. Nakon nekoliko drugih točaka, voditelji su najavili folklornu družinu. Na pozornicu je izašlo 6 šokica i 1 šokac odjeveni u naše lijepe nošnje. Sve su prisutne očarali svojom izvedbom pjesme "Kad procvatu u proljeće jabuke", svojim plesom i zvukom tambure koja ih je pratila.

Rad koji se naplaćuje dobrim uspjesima

Naravno da se folklor proširio, ali to nije zadavalo glavobolju voditeljicama, već i onako prezaposlenim gospođama.Te vrijedne gospođe su Andrijana Plavi i pedagoginja naše škole Ljiljana Đurđević. Najpožrtvovnije su dok prave frizure i oblačile svoje folkloraše u stare nošnje za priredbe.

Folklorna družina zabilježila je i uspješan nastup na božićnoj priredbi naše škole. Nakon što se trinaestero folkloraša zaputilo prema sali u kojoj se priredba održavala, radoznali pogledi Čaglinčana nisu se mogli skriti. Nakon održane točke, folklorna družina dobila je i ogroman pljesak koji je i zaslužila.
Da ne ostane sve samo na voditeljicama, valja spomenuti i članove folklorne družine jer su oni ti  koji se trude održati tradiciju i poštovati običaje po receptu naših baka. Ti marljivi učenici su: Tena Vuzem, Blaž Barišić i David Plavi iz petog razreda te Ivona Pečurlić, Magdalena Knežević, Mirna Vuzem, Mateja Vukić, Ana Babić, Laura Filipović, Tomislav Jelić, David Perešin, Ivan Brnjarski i Martina Barišić iz sedmog razreda.

Ovo je tek početak dugog puta

''Kako smo tek krenuli, pred nama je dug put. Nadam se da nas očekuje još puno priredbi, uspjeha, otplesanih kola i otpjevanih pjesama. Nadam se da nas čeka svjetla budućnost,'' rekla je jedna od voditeljica ove vesele družine Ljiljana Đurđević.


 

Terenska nastava u čistoj prirodi čaglinskog kraja

Posjet Eko selu Latinovac

26.5.2011.god.održana je terenska nastava u Eko selu Latinovac povodom nastave geografije. 7. i 8. razredi te članovi izvannastavne aktivnosti – geografa pod vodstvom učiteljica Kate Marković i Andreje Vidaković – Perešin posjetili su Zoo-vrt ''Slavonski kutak''. Naš domaćin Krunoslav Stojanović ljubazno nas primio u svoj zoo vrt te kuću, koja odiše povijesnom vrijednošću te broji više od 100 godina, a preuređenje je nekadašnjeg mlina.

Razgovor s Krunoslavom Stojanovićem, vlasnikom zoo-vrta ''Slavonski kutak''

Ja kao znatiželjna novinarka odlučila sam mladom gospodinu postaviti nekoliko pitanja. 

Mladi Brođanin nam je ponosno pokazao životinje, vrt, ribnjak te mi veselo odgovorio na sva moja pitanja.

Ima neka tajna veza između životinja i ljudi…

Kako ste došli do ideje o osnivanju ZOO-vrta?

Od malena sam veliki ljubitelj životinja. Oduvijek sam se bavio uzgojem pojedinih vrsta. Kupovao, tražio, dobivao. Liječio sam izgubljene životinje te one odbačene iz gnijezda. Iz te ljubavi je i moja škola predodređena. Po struci sam veterinarski tehničar. Počeo sam se baviti i turizmom. Radio sam kao turistički vodič. Te na vrhuncu, počeo sam spajati ono najbitnije – ljubav prema životinjama  te sam turizam. Pomislio sam kako bi idealno bilo održavati seoski turizam. I tako, iz toga je i nastalo ovo imanje i posao. 

Kako ste se odlučili baš za naš kraj?

Kuću smo ustvari našli slučajno, sudbinom, u oglasniku. Tražili smo jedan prostor gdje možemo ispuniti sve naše planove, imati zoo vrt te prostor za bavljenje seoskim turizmom (štagalj, kuća, prostrano dvorište, ribnjak). Ovo imanje ispunjavalo je sve naše uvjete. Imalo je tu nekakvu povijesnu vrijednost.

Tko održava zoo-vrt?

Ja, sam!

Je li teško održavati zoo vrt, te iziskuju li životinje puno brige?

Držanje zoo vrta je svakako odgovornost, te vremenski i financijski izdatak. Sve životinje, baš kao i mi ljudi imaju svoje potrebe. Npr. moraš brinuti o mladima, othranit ih, u zatvorenom – čistit za njima, pošto je kod nas otvoreno, te ne liježu svi na ista mjesta, potrebno je sakupit sva jaja. Potrebno je i vršenje selekcije zbog mogućnosti križanja određenih pasmina. No kako sam se ja zato odlučio i to volim, nije mi teško. Ja to ustvari sve rješavam kroz nekih jedan do dva sata u jutro te tako popodne. Jesenski period je kraj nekakve velike brige – mladi su odrasli, osamostalili su se. Dok je proljeće kad krene onaj ''bum'', kad nese 20 gusaka, kad se počnu koze, ovce janjit, jarit, zatim mali praščići. Tada je toga puno više, te postoji i noćna smjena. Obzirom da je velika većina životinja ustvari puštena, najveći su problem predatori – jastreb, lisica, kobac. Oni predstavljaju najviše brige.

Kako nabavljate hranu za životinje?

Hranu kupujemo obzirom da nemamo zemljišta za bavljenje poljoprivredom.

A od čega se financirate?

Financiramo se od prodaje pojedinih vrsta (guščići, pačići, praščići, jarići…) A tu je i vrtlarstvo. Te naravno, same donacije naših gostiju.

Koliko godišnje imate posjetitelja?

Godišnje nas posjeti od 700 do 1000 gostiju.

Kakvi su dojmovi posjetitelja?

Pa mogu reći da su gosti oduševljeni te da nam se već mnogi vraćaju.

Imate li posjeta iz inozemstva?

Mogu se pohvalit da već drugu godinu za redom imamo posjetitelje iz Japana. Bili su kod nas na ručku.

Koja vam je najdraža životinja?

Labud! Labud je za mene pojam ljepote, vjernosti, ima nekakvu svoju priču, a i njihov karakter mi odgovara. Njihova je ljubav specifična, vjerni su, te umiru za svojim partnerom.

Kakav vam je bio kriterij pri odabiru životnija?

Nekakvog posebnog kriterija ustvari nema. Znači sve ono što može ovdje opstati.

Koje ste životinje prve nabavili?

Prva je životinja bila guska – kineska, labudasta. A odmah zatim i japanske, mošusne patke. Kod nas je još uvijek jedan živući primjerak. To je Ruda. On je došao s nama odmah prvi dan. Kupili smo ga i prije kuće. A sada je već i u mirovini, ima nekih 14 godina.  

Planirate li imati nešto egzotično, poput zmija, guštera i slično?

Na žalost još uvijek nemamo uvijete za držanje egzotičnih životinja. No svakako se nadam da ćemo i to jednom ostvariti. Ponovno ću spomenut labudove. Mi imamo bijele i crne labudove. A crni su labudovi vrlo rijetki. No eto, mi ih imamo.

Koristite li neke životinje za prehranu?

Da! Pa to su jarići, janjci, jaja, odnosno sve ono s čime se možemo prehranit.

Možete li navesti neke svoje planove za budućnost?

Da, svakako! To je proširenje i izgradnja objekata tj. nastambi za životinje. Danas – sutra i apartmani.

''Slavonski kutak'' i kao azil za napuštene životinje

Što mislite o zanemarivanju životinja?

Ja sam protivnik bilo kakvog zanemarivanja te načina držanja pojedinih životinja u lošim uvjetima.

Želite li nešto poručiti ljudima koji zanemaruju životinje i nisu spremni za takvu odgovornost?

Neka svakako ne drže životinje ako se stvarno o njima ne žele brinuti. Držanje životinja je tvoja odluka te tada postaje i tvoja obaveza odnosno dužnost. Također, apeliram da se i u školama djecu educira o brizi o životinjama. Jer, kao što sam rekao i životinje imaju svoje potrebe.

Mladi vlasnik je iskoristio priliku te rekao da ukoliko ne želite držati dosadašnje životinje ili poznate nekoga takvog, da donesete životinju njemu. On će rado nastaviti skrbiti o životinjama. Naravno, ne mačke ili pse jer postoje određene udruge koje se bave zbrinjavanjem pasa i mačaka. Dok ne postoji ''azil'' za životinje koje nađete u šumi, ptice slomljenog krila i slično.

Također, pokazao je ponosno i suvenire koje sam izrađuje. Uglavnom od prirodnih materijala poput bušenih jaja, ukrašenih tikvica, košara. Svestrani Krunoslav i oslikava predmete, izrađuje maske te sve što mu padne na pamet. Inspiraciju crpi u sjećanjima na brojna putovanja kroz Europu.

Ovaj mladi gospodin, primjer je kako se svaki trud itekako isplati. Na pitanje koja je tajna njegova uspjeha, Krunoslav skromno odgovara: ''Tajna je u velikoj ljubavi i interesu prema životinjama i prirodi, te naporan rad i trud.''

ČEKALI SU ME BLAGI, TOPLI POGLEDI

Tiho koračam nepoznatim ulicama meni slabo poznatog grada. Gledam oko sebe znatiželjno, radoznalo…

Susrećem ljude, mlade žene, muškarce… Prohladno je. Puše vjetar i donosi mirise ruža iz nepoznatog dvorišta. Podsjeća me na miris bakinih bijelih ruža uz koje sam se igrala kao dijete. Odjevena u crno, stapam se s ovim tmurnim, sivim bojama. Kamen, beton, mramor… Kao na starim crno-bijelim fotografijama. Sve je crno. I ja, i zgrade i prolaznici. Samo ruže. Tako su crvene. Poput krvi, poput ljubavi. I ruževi na usnama prolaznica. Crveni, razmazani…

Osjećam kako me čudno gledaju. Kao da sam s drugog svijeta. Ali, nisam. Tempera je obojila žarkocrveno nebo. Prosula se iz čaše nekog umjetnika, slikara, gore po tamnim oblacima. Mokra sam. Trčim. Tražim zaklon. Vidim velika vrata. Ulaz u krčmu! Zagušljivo je. Dim cigarete, rakija, proliveno vino. Muškarci sjede i piju, gledaju u mene. Strašno! Konobarica me tobože suosjećajno pita odakle sam? Što ću popiti? Prezrivim pogledom daje mi vodu. Kaže mi da sam blijeda… >>Zar ti smiješ biti na ovakvim mjestima? Odakle si? << Podigla je glas. Spustila sam glavu. Ruku joj krase prstenje i narukvice. Bižuterija. Kič… Tako je primitivna, raskalašena. Raščupane, ali lijepe crne kose. Nisam joj odgovorila. Trčim van. Shvaćam da me ne prihvaćaju. Ne mogu prihvatiti moje osjećaje, moju ljubav, moj način razmišljanja…

Pronašla sam staru, istrošenu kartu grada u torbici. Plan grada! Pronalazim put do kuće. Hodam, žustro koračam. Prolaznici znatiželjno zure u mene i moje halje. Strah… Nevjerica… I, konačno, stižem pred samostan. Stanem, osluškujem. Nebo se razvedrilo. Prekrasno, plavo nebo, ptičice, pahuljaste… Zaigralo mi je srce. Čekali su me blagi, topli  osmjesi i nježne ruke, pozdravi mojih sestara. Časnih sestara. Nasmješih se. Preplavi me onaj divni osjećaj kako sam konačno tamo gdje i pripadam. Vrata samostana su me dočekala širom raskriljenih ruku i primila u drag, topao zagrljaj…

Antonija Tušek 7.r.