Nakon jednogodišnje pauze uzrokovane, kako neslužbeni izvori navode, prevelikim teretom slave, Mali ribiči vratili su se na velika vrata!
Stasala je nova generacija malih kormorana, spremna za svoj prvi od mnogih pohoda i pustošenja ribolovnih voda požeškog kraja, ali i šire.
Prva žrtva – nama dobro poznati ribnjak u Trenkovu. Teška i izazovna voda i za iskusnije ribolovce, ali ne i za nas.
Samo je bilo pitanje vremena kada će pasti dvocifreni brojevi i kilogrami…
Svi dogovori i taktike koje smo dogovorili tijekom vožnje u kombiju pali su u vodu čim je prva noga dotaknula tlo ribnjaka.
„Kada dođemo na ribnjak, samo smireno i polako” pretvorilo se u: trčiiii do najbolje pozicije!
Nakon kratkog uvoda krenulo je raketiranje. Hranilice su letjele na sve strane, jadni šarani su mislili da je Armagedon, a onda…
Ništa.
I nakon malo dužeg vremena…
Opet ništa!!!
Polako gubimo nadu, a onda se ukazuje G. S. i ulazi u čudesan niz od nekoliko deverika. Čak smo pomislili da je greška u matrici jer je izgledalo kao da je to jedna te ista riba. Onda je ta ista riba odlučila prošetati i do drugih učenika.
Skidamo kapu deveriki, ali to nije riba po koju smo mi došli.
Na poluvrijeme odlazimo pognutih glava.
Da nas malo oraspolože i podignu u za nas teškim trenucima, ljubazni domaćini ŠRD Veličanka i njihov predsjednik donose nam ogromne količine gaziranih sokova.
Kombinacija šećera u krvi i inspirativnog govora u stilu Ćire Blaževića učinila je svoje. Rekuperirani i revitalizirani vraćamo se na teren.
Mijenjaju se mamci, mijenjaju se pozicije, hranilice lete još dalje i onda je došao taj trenutak i…
Ništa.
Sada već ozbiljno razmišljamo o odlasku kući.
Sve smo napravili kao po udžbeniku. Nismo očekivali takav scenarij, a još manje smo ga zaslužili. Šarani su nas razvaljivali na njihovom terenu. Kao vodostaj ribnjaka naše samopouzdanje pada na niske grane. Očajni i slomljeni odustajemo i polako pakiramo…
Ne, B. B. se ne može pomiriti s takvim krajem i vrh njegovog štapa konačno se savija prema vodi kao kifla
I prvi amur je tu!
Nećemo lagati, ali imao je barem 18,5 kg.
B. B. – PB!
Kako to inače biva, odmah svi prelaze na pink wafter s okusom lignje i aromom dozrele marelice.
Oprezni šarani mijenjaju taktiku i prelaze na zdravu hranu. Lukavo, ali ne i dovoljno dobro za N. Đ., koji neiskusnog šarana vara na mamac s okusom manga.
Na nesreću moje kolekcije mamaca, trenutno svi prelaze na mango.
Nedugo zatim N. Đ. zakucava s podivljalim amurom kojeg rutinski posprema u mrežu.
Gotovo je. Ostajemo do ponoći!
Ali upravo tada ljubazni domaćin donosi 6–7 kutija pizza.
Iako su pizze nestale u trenu, ritam je razbijen. Više ribe vidjeli nismo…
Ili…?
Kako se približavalo zacrtano vrijeme odlaska, učenici su preklinjali da ostanemo barem još malo.
Pao je dogovor: za svaku uhvaćenu ribu u narednih pola sata ostajemo još sat vremena.
Na kraju, kao pravi ribiči, za nešto slabiji rezultat moramo okriviti pun Mjesec, nedostatak kisika, chemtrailse, pink najlon…
Za više ovakvih nadahnjujućih i istinitih priča lajkajte ovu objavu, a ako skupimo više od 10000 lajkova, otvaramo YouTube kanal.
Za vrijeme ovog pecanja nije nastradao nijedan učenik ni riba, što se ne može reći za jedan štap, par vrhova i 66 hranilica.
Na stvarnom kraju ovog lijepog i sunčanog dana provedenog u prirodi, u sklopu naše B1 aktivnosti, možemo zaključiti da smo još jednom spojili ono najbolje – druženje, boravak u prirodi, učenje i, naravno, ribolov. Nije sve išlo baš prema planu, ali zato je bilo smijeha, novih iskustava i dovoljno materijala za još jednu dobru ribičku priču.
A kao Eko škola, posebnu pažnju posvetili smo onome što ostaje iza nas. Cijelo mjesto ribolova ostavili smo urednim, sav nastali otpad pokupili, a zatim ga razvrstali i odložili u odgovarajuće spremnike.
Bistro!
Marko Zelenić, prof.
(Fotografije preuzete sa stranice ŠRU VELIČANKA)
