Ususret legendarnoj Veroniki Desinićkoj i mistici dvorca Veliki Tabor

 Naša učenica 8. razreda  Antonija Tušek neprestano i hrabro niže svoje literarne uspjehe, a svojim talentom nas sve ostavlja bez daha. Dana 26. listopada 2012. ove godine otišla je po svoju nagradu za 17. mjesto za  prozni rad ,, Mladenačka ljubav'' u romantično, mistično mjesto Desinić u blizini dvorca Veliki Tabor. Ono je smješteno u samom srcu krapinsko -zagorske županije. S njom su na tu 3. dodjelu nagrada za literarno-likovni natječaj ,,Deca iščeju Veroniku'' išli njezin mentor, učitelj hrvatskoga jezika Stjepan Biondić i nova voditeljica literarne grupe, učiteljica hrvatskog jezika Maja Jasić.                                            

Veliki je to uspjeh same Antonije i njezinog mentora  jer je nagrađeno bilo samo prvih 25 literarnih proznih i poetskih radova od ukupno njih 144 pristiglih. Teme radova su bile vezane uz  povijesnu, srednjovjekovnu, ljubavnu legendu toga zagorskog kraja, a koje se učenici nisu trebali striktno držati, za zabranjenu ljubav i za  život Veronike Desinićke i mladog Fridricha, sina grofa Hermana II. Susret nadarenih osnovnoškolaca iz čak 73 osnovne škole iz Hrvatske i šire ( škola iz Čilea je čak sudjelovala u natječaju!), odigrao se u Osnovnoj školi Đure Prejca Desinić u Desiniću s početkom u 16 sati. Antonijino uzbuđenje je sve brže raslo pri susretu i upoznavanju s novim licima i što se početak programa više bližio. Upoznali smo se  s ravnateljicom škole Anicom Karažija, ostalim učiteljima mentorima iz drugih škola kao i s glavnim organizatorom i voditeljem čitavog projekta, Daliborom Hržicom.                                               

U školi smo bili ugodno dočekani, a učenici te škole su nas iznenadili svojim talentom za glumu pripremivši nam igrokaz na temu te legendarne, tužne srednjovjekovne ljubavi Veronike i  Fridricha. Učenici su bili odjeveni u srednjovjekovne kostime te su nas počastili i milozvučnim  zvucima flauta i gitare odsviravši nam nekoliko srednjovjekovnih melodija. Tijekom samog programa je nekoliko učenika pročitalo svoje literarne radove. Ljepotu pisane kajkavske, štokavske, čakavske riječi te čak i janjevačkog govora, mogli smo osjetiti kroz slušanje dječjih radova. Nakon toga je uslijedilo primanje nagrada. Suze radosnice su Antoniji i nama umalo potekle kada je primila svoju diplomu i ostatak nagrade.                                                                                                                                                  

Nastavak programa se odigrao na posebnom i tajanstvenom mjestu u zvjezdanoj noći u dvorcu Veliki Tabor koji je 5 kilometara udaljen od mjesta Desinić. U obilasku muzeja unutar dvorca, probudila nam se želja za življenjem u to tajanstveno doba, a njemu smo se i približili slikavši se kraj portreta tamošnjih nekadašnjih plemića, uz viteški oklop i mačeve hrabrih junaka. Nismo mogli ni odoljeti upisivanju svojih emocija u knjigu dojmova. Ubrzo je u predvorju dvorca uslijedila zakuska.                                                                                                                   

Ganuti zagorskim noćnim ugođajem, brežuljcima i vinogradima u okolici,  pronašli smo i naš smještaj na seoskom turističkom imanju Trsek. U mrkloj daljini se čulo njakanje magaraca i zvuci harmonike dok smo ulazili u naš smještaj- veliku drvenu kuću. U samom njenom prizemlju, u uređenom restoranu,  ljubazno nas je dočekala gazdarica specifičnog kajkavskog, pomalo nerazumljivog govora, ali zato vrlo simpatičnog. Osjećali smo se zaista kao kod kuće zbog  kajkavskih poslovica obješenih na zidove i starinskih seljačkih predmeta koji su se nekoć koristili za rad u kuhinji i u polju. Prolazeći pokraj buradi, starinskog namještaja, bundeva, tikvi i  kukuruza lijepo aranžiranih,  ugledali smo  i ''kajkavsku reč'' dobrodošlice izrezbarenu u drvetu: ''Dobro mi došel prijatel''.                                                                  

U dobrom društvu organizatora  projekta Dalibora Hržice, člana organizacijskog odbora Kristijana Štajduhara i  uz finu domaću hranu (štrukle, kravlji sir, domaći pekmez, putar, jaja na oko i domaće sokove od bazge i kruške) osjetili smo toplo ozračje toga mjesta, kao  i toplinu veselih srca koja ti zagorci posjeduju. Zahvaljujući Antonijinom nadarenom peru, na večernjem druženju s organizatorima   u ,,zagorskoj hiži'',  imali smo priliku  dobro predstaviti svoj čaglinski kraj, njegove običaje i našu školu.                                                                                  

  Ujutro, silazeći s kata gdje smo noćili, a koji je također kroz namještaj odisao ljepotom tog zagorskog kraja, osjetili smo blagu tugu jer napuštamo divno mjesto i zanimljive ljude. Ujedno smo i osjetili radost zbog stečenih novih poznanstava i zbog poziva da i sljedeće godine obavezno gostujemo na 4. dodjeli nagrada u Školi u Desiniću. Radujemo se novim Antonijm pobjedama, ali i pobjedama  ostalih mladih talentiranih nada naše škole ne bi li se ponovno slavonska čaglinska pisana riječ nadaleko čula.

Napisala: učiteljica hrvatskog jezika i knjižničarka Maja Jasić

Fotografije možete pogledati u fotogaleriji