S O V S K O   J E Z E R O

Sovsko jezero, četrnaest postaja križnog puta.

Dvije divlje kruške, hrastovi šute.

Tuga me obuze, misli tajne šute.

Kroz krošnje guste, srce mi luta.

Traži, moli! Dušu mi ne kosi. 

Sjene će se utopiti u tamnim vodama očaja

Život nema nikakvog značaja.

Po cvjetnoj livadi ne ćemo trčati bosi.

Tajna jezera ostat će uvijek u meni skrivena,

sove će noću šaptati o sreći.

Umrijet će sutra tvoja malena.

Na put ovaj ti više ne kreći,

Ničega nema, čak ni za mene

Drugi su nam bili preći.

Mirta Obradović

U K R A D E N I   T R E N U T A K

Na hrastovom stolu riječ “malena”

Samo ti si me tako zvao,

Nožem pisao, tišinom zagrljeno,

U mislima si mi se nježnošću dao.

Još smola curi, ljepljiva i žuta,

Trag ostavlja kao i ti znamen.

Zgrbljene kruške grle tvoju čežnju,

Nemir i bol tešku kao kamen.

I šute. Ljute na žabe što pjevaju u koru.

Znam da si tamo, čekaš, lutaš.

Sove spavaju u šupljivanama, češeri na boru.

Mazim te, dodirivanjem mrseći ti kosu,

Umivanu na izvoru pod vinovom lozom

Ljubavlju što život samo za nas prosu.

Mirta Obradović